U organiazaciji Ratkovićevih večeri poezije i Centra za kulturu sinoć je predstavljena knjiga "Lisanska balada i druge pjesme", Radomira Ilića, o kojoj su govorili Miodrag Radović i Radoman Čečović.
- Lisanske balade i druge pjesme nastajale su tokom tri decenije, tako da ne iznenađuje širina horizonta, nepatvoreni pogled na Bijelo Polje i njegovu okolinu. Ilić u svojm pjesmama na površinu izvlači potpuno novo viđenje te sredine. Njegova poezija je pisana u katrenima, u sonetima, sa vrlo jasnom pjesničkom određenošću. U njoj pronalazimo fantastičnu emociju, istakao je urednik i recenzent knjige Miodrag Radović, naglašavajući da Ilićev pogled na stvarnost izvlači na površinu nešto što je bilo nepoznato na literarnoj mapi Crne Gore.
- Svojom poezijom Ilić čitaocima približava Bijelo Polje na mnogo interesantnih načina, te sve ono što je bilo iskrenuto i marginalizovano postavlja na pravo mjesto. Manirom iskusnih pjesnika Ilić je u svoju poeziju unio znanja i iskustva koja je decenijama sakupljao, zato je knjigom Lisanska balada i druge pjesme, koja nije ništa drugo nego oda Bijelom Polju, ušao u red velikih, pravih, istinskih pjesnika koje ima Bijelo Polje i Crna Gora, kazao je Radović.
Književi kritičar Radoman Čečović smatra da, ako bi se tražio novi naslov zbirke da bi je najadekvatnije bilo nasloviti "Kako se pišu lijepe pjesme". Prema njegovim riječima knjiga svoje pjesničko utemeljenje nije našla u avangardnoj incindentnosti ni na planu teme ni na planu izraza, kao ni u kombinatorici posmodernističkog artizma koji je iskombinovao sve što se moglo iskombinovati, napravivši nezaboravni intertekstualni kalambur.
- Poezija Rada Ilića sabrana pod naslovom Lisanska balada i druge pjesme svijet je ugledala poslije višedecenijskog sabiranja i čini mi se autorove izuzetne odgovornosti prema pjesničkom tekstu. Kod Ilića selekcija je nemilosrdna jer taj znalac pjesništva zna da u pjesmu ne može baš sve. Nije pjesma vreća u koju trpaš šta ti padne na um, jer zaboga, rima će tamo negdje, u sloju zvučanja pokriti sve praznine, male i velike. Ako pjesma nije organizam koji sasvim smisleno i sasvim opravdano cjeline povezuje u zvučnu i značenjsku kompaktnost onda je to harčenje artije. Ova poezija u svakom svom dijelu objedinjuje upravo ove dvije, čini mi se, suštinske komponente: nivo zvučanja i nivo značenja. Njihova uvezanost je gotovo bravuzorna. I ne samo to, nego i lakoća sa kojom taj vještak čini pjesmu. Čitajući je ovaku, laku i neposrednu, čitalac ne može a da ne konstatuje: Pa dobro, majku mu, mogu i ja ovo. Ovo je prosto. E nije prosto druže čitaoče, ovo je savršeno jednostavno. Ovu poeziju, ma koliko kategorija izgledala sumnjiva, određuje i talenat, koga je sve manje, i svuda, ne samo u pisanju, istakao je Čečović.
Stihove iz knjige čitala je glumica Bjelopoljskog pozorišta Slađana Bubanja, a moderator manifestacije bio je Edin Smailović.