Roman Slobodana Zorana Obradovića „Blago Milonjića“ izšao je u izdanju „Stihom govorim“, pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Crne Gore.
- Stalno tragamo za snagom i samopouzdanjem izvan sebe. Ali oni dolaze iznutra. Tako su sve vrijeme. Manje smo mi vrijedni od naše riječi, koja ostane da lebdi u vazduhu kada nestanemo za nekim novim stvarnostima. Al, ko smo mi uopšte...? Stvarnost uvijek ima nešto da doda na završenu priču, jer stvarnost je ta gadura koja voli da je njena posljednja. Pravda je bezbolnija, ako je nedostižna, prokomentarisala je Obradovićev roman Nataša Andrić, dok je Kemal Musić u recenziji zapisao da je „Blago Milonjića“ roman koji se čita u dahu.
- Nema čovjeka na svijetu kojeg ne interesuje zlato, novac, bogatstvo. Nema čovjeka na svijetu koji ne bi uzeo kramp i lopatu i otišao da iskopa ćup sa zlatom, negdje u neku nedođiju, mimo straha od prividi i utvara. Pa i priče ispričane na tu temu budu primamljive čitaocu. Pogotovo ako su ispričane ovako, kao što je to uradio Slobodan Zoran Obradović. Uz mješavinu realizma i nadrealizma i to tako kao da nam se i ono nevjerovatno čini mogućim. Pa i dok stric na umoru posljednjom snagom priča sinovcu Mitru o njihovoj ukletosti zbog blaga, a duh majke ga nestrpljivo zove da krenu, čitalac se upliće u taj knjiški svijet Obradovićev. Stoji kraj samrtničke postelje starčeve, moli njegovu majku da sačeka, samo dok Milonjić dovrši priču o tom blagu ispod nekog brijesta. U knjizi „Blago Milonjića“, Slobodan Zoran Obradović je pronašao svoje književno blago, zapisao je u recenziji Musić.
.jpg)